F1 & Fernando

Koliko god ovdje dugo nije stajao novi post, današnji dan ipak zaslužuje biti obilježen s nekoliko riječi.
Puno se toga dogodilo od Fernandove prve pobjede u Ferrariju, tj. prošlo je prilično dosta vremena otkad je vlasnica bloga pisala ovdje, što joj baš i nije pohvalno, no sad je ponovo tu.

Što je sa snovima o veličanstvenom osvajanju trećega naslova u novoj momčadi s početka sezone?
Postoji li i dalje ona superiornost Ferrarija i Fernanda kao što se tako činilo u prvoj utrci ove sezone?
Je li naslov prvaka tako blizu ili ipak tako daleko?
Snovi su uvijek tu. Možda se nakon prve utrke sezone i toliko najavljivanog Ferrarijevog povratka, koji je zaista i izgledao kao početak onoga što slijedi, očekivalo više, nadmoćnije, no pokazalo se da druge momčadi itekako imaju dobre bolide, bolje bolide i da će to biti teška borba.
Nakon prve utrke zaredalo se nekoliko ne baš sjajnih utrka za Ferrari, bilo je tu više šansi za pobjedu i postolja, druga pobjeda nam je tek stigla prošlog vikenda kada je Ferrari izgledao najbolje cijeli vikend, od slobodnih treninga, preko kvalifikacija i utrke i čini se kako bi se sve moglo nastaviti u Mađarskoj ovaj vikend i nadoknaditi nekoliko propuštenih bodova.
Ipak, sve je još otvoreno i sve je moguće, i ako me pitate može li Fernando postati prvak, moj odgovor je uvijek da. Čak i kada pomislim da je to jako teško, ali ipak moguće, uvijek me iznenadi njegovo samopouzdanje i vjera u Ferrari, u momčad i u samoga sebe i podsjeti me da se nikad, nikad ne predaje. I zato, ne želim se zamarati pitanjima, nego okrenuti nadolazećoj utrci i bodrenju u osvajanju sljedeće pobjede.

Spomenula sam već da je bilo svakakvih utrka ove sezone, slavljeničkih, sretnih, ne baš sretnih, frustrirajućih, razočaravajućih, no ipak, poslije Bahreina bila je tu jedna utrka koja se izdvaja od svih ostalih, jedna koja ima posebno mjesto kod mene, poseban doživljaj i predivno sjećanje – VN Španjolske. Činjenica da je Fernando završio na drugom mjestu na svojoj domaćoj utrci je šlag na torti cjelokupnog predivno provedenog dana u Opatiji zajedno s uvijek divnom Elenom i našem zajedničkom bodrenju Fernanda preko malih ekrana. Sve to uzbuđenje, sama pomisao da gledamo zajedno utrku po prvi puta, start, Španjolska, sanjanje o tome da smo mi tamo, pa do računanja bodova pred kraj utrke nadmašuje jedna stvar – staza – Hamilton – crash – boooom dva kruga prije kraja, nene ipak još nešto nadmašuje i to, naše zajedničko naslađivanje tom pojavom koja se uopće dogodila, naše vrištanje i grljenje i opća euforija nakon tupog pogleda prvo jedne u drugu, zatim u ekran na televizoru pa opet jedne u drugu. Prekrasna nedjelja. Hvala ti E.





Ostala je još još jedna stvar.
Danas je taj poseban dan u godini ~ 29.07. ~ i svake godine moja želja je ista, njegova sreća, a moja nadanja o susretu s njim jednoga dana svaki puta su sve veća.

Pa onda, Ferni, sretan rođendan!

Siempre contigo,
M.